Ne misliti u slikama: Intervju sa Zoranom Ferićem
novinki: Gospodine Ferić, Vaš roman počinje fotografijom koju spominjete u prologu, a prvo poglavlje Sjena završava fotografijom koju stvarno vidimo. Ta fotografija daje naslutiti da će ih biti još. Zašto ih kasnije više nema? Zašto obiteljske fotografije i slike djeda Benjamina samo opisujete, a ne pokazujete? Je li to način predstavljanja sjećanja koja nisu više jasna? Ili bi inače obiteljska priča postala previše realna odnosno faktografska?
Zoran Ferić: Od početka sam zamislio da spomenuta fotografija bude jedina. U prvom redu zato što nisam pisao dokumentarnu knjigu, nego roman. Pa iako se taj roman temelji na nekim dokumentima, nisam ga htio tim dokumentima preopteretiti. U njemu ima jako puno fikcije i to ovu knjigu čini romanom. Druga je stvar što je ova fotografija jako neobična, po nekima i šokantna i zato joj je mjesto ovdje. Zbog ironije i neobičnosti. Naime, ironično je što je jedina fotografija moga djeda i bake upravo ta na kojoj ih se ne može prepoznati. To je jedna ironična, ali i strašna odsutnost. Druge fotografije mogle bi pretvoriti knjigu u obiteljsku monografiju, zato sam ih izbjegao.
n.: Jedina druga slika koju ja iz romana imam je, kao što vidite, Vaše obiteljsko stablo koje sam nadograđivao dok sam čitao roman. I eto, kad sad razmišljam o Vašem obiteljskom stablu, vidim na papiru prostor koji nistam iskoristio, vidim svoja brzo napisana slova, vrstu papira i stol na kojem sam čitao i sada mi se čini kao uljez u sjećanju na Vaš roman. Je li to primjer mišljenja u slikama kao „kad misliš u slikama, često se događa da jedna slika postane dominantna i ona je toliko zavodljiva da onaj tko misli ne može zamisliti i neke druge slike“?
Z.F.: Ne znam je li to vaše primjer mišljenja u slikama, ali ja sam mislio na nešto vrlo konkretno. Kad se misli u slici, obično dominira jedna, ili dvije, to zapravo i nije mišljenje, to je predočavanje slike koju želiš, onoga čemu se nadaš. Međutim, to je jako ograničavajuće, jer se tim zamišljanjima, maštanjima čovjek najčešće približava kiču i iz toga kiča ne može racionalno razmišljati ni o svojim željama ni o svojoj situaciji. To je otprilike kao kad trudna žena razmišlja o životu s djetetom, i vidi samo jednu ili dvije slike: sebe s kolicima, kako ponosno ide ulicom. A ne vidi besane noći, dječje bolesti, strah, ponekad bijes, osjećaj neslobode, zarobljenost itd.
n.: Ako misliti u slikama može biti problem, što je s razmišljanjem u mirisima? Zar to nije čak i kompliciranije ako Vam je ujča Stjepan na primjer ostavio u naslijeđe mirisnu najavu smrti?
Z.F.: Mirisi jesu kompliciraniji jer su asocijativni, i jer su apstraktni. Problem s mišljenjem u slikama je što to uopće nije komplicirano, zapravo je zatupljujuće. Dok su asocijacije koje nam sugeriraju mirisi bliske glazbi. Volim mirise zato.
n.: Vrijeme mi se kroz knjigu čini kao jedina konstanta, ili čak glavni (i nevidljivi) lik i predstavljate ga kao zbunjujuću dimenziju, jer ga ne čujemo, ne vidimo, a osjetimo ga tek kad prođe. Može li se knjiga čitati i kao podsjetnik da će sve oko nas i da ćemo svi mi u jednom trenutku pasti u zaborav?
Z.F.: Imate pravo, vrijeme i jest jedan od likova. Čitavo jedno poglavlje govori o vremenu, tu je i provodni motiv satova, a sam roman je složen kronološki, i vrijeme je uvijek prisutno. Kao sjećanje, kao sat, kao neizvjesna budućnost, kao smrt…
n.: Jedna stvar koja, čini se, nikad neće postati opsoletna je rasprava „čiji je stari bia ustaša, a čiji partizan“, kao što stoji u TBF-ovoj pjesmi Smak svijeta i kao što je mladi Tvrtko već uvidio, kada se pitao koliko koljena treba da bi se ta istočnjačka krv konačno istrošila i nestala? Je li moguće da takvih rasprava jednog dana više neće biti? Ako jest – kako?
Z.F.: Nikako nisam htio pisati roman o ustašama i partizanima. Ili samo o tome. U našem političkom životu to je opće mjesto i prilično opterećujuće. Ali u okviru književnog teksta koji govori o određenom vremenu to je neizbježno. Pogotovo ako je netko stradao od jednih, a netko drugi od drugih. Kako vidimo, treba dosta koljena. Nadam se da ovo nije roman te razine. Ali, i dok sam ga pisao bio sam svjestan da neke mlade ljude to ne zanima.
n.: To je i jedan od razloga zašto roditelji Mimice ne žele da se uda za Petra Čirića i pridruži putujućem kazalištu. Pa eto, da Vas pitam i o naslovu romana. Na što se odnosi naslov osim na putujuće kazalište Petra Čirića? Na povijest kao kazalište? Jer se radnja ipak odvija preko skoro cijelog 20. stoljeća. Na obitelj? Na… ?
Z.F.: Ne samo na povijest kao kazalište, nego možda i više na naše uloge u njemu. Jedna od karakteristika glume i uloge jest da je to nešto nestvarno, nešto prolazno, nesigurno a upečatljivo kad traje. Tako je i kad pomislimo na te davne ljude i njihove uloge u tim prošlim životima. Vremenski odmak to tako lijepo relativizira, sve do granice kazališne predstave.
n.: Jedna scena mi je vrlo upečatljiva: Dok krvava mrlja koju je Zoran nožem prouzrokovao na košulji starijeg školskog kolege raste, u pozadini svira Fly, Robin, fly. Mrlja krvi raste uz taktove vesele funky pjesme. Sviđa mi se suprotnost te groteskne scene i podsjeća me na film Joker (2019) Todda Philippsa. A Zoranov boravak nakon toga u „nekoj vrsti luđačke intenzivne“ me podsjeća na Let iznad kukavičjeg gnijezda (1975) Miloša Formana. Mislim da se tu krije neka dobra ideja za roman ili kratkometražni film. Što se Vama čini?
Z.F.: Posve mi je jasno zašto su vaše asocijacije takve. Vjerojatno je tekst zahvalan da ga zamislimo kao film. Međutim ove scene nisam gradio onako kako inače gradim scene u romanu; da zamislim neki kontrast, da nečim dinamiziram događanje, oblikujem atmosferu. Naravno, to sam djelomično radio i ovdje, ali ne potpuno. Naime, i jedna i druga scena, i ona iz stana i ona iz ludnice u Vrapču, su, uvjetno rečeno, istinite, oblikovane onako kako sam ih zapamtio. One su dio moje biografije. A što se tiče filma, volio bih da se netko toga prihvati, eto.
n.: Kad smo već kod suprotnosti: Prema Zoranovoj majci je najopasnije za čovjeka ako strši kao Josipa Lisac, Edo Murtić, Vojin Bakić. Carmela, koja se stalno bunila protiv svakakvih (fantomskih) konvencija i imala puno muškaraca u svom životu, je bivala sve nesretnija, stršila je. Zoranova majka koja nije stršila (pogotovo ne u njezinoj ženstvenosti) je također bila nesretna. Jeste li možda svjesno razmišljali o suživotu nekih suprotnosti u romanu ili je to tek tako ispalo jer je život takav?
Z.F.: Bojim se da je to život kao takav. Strah moje majke dolazi od onoga što je proživjela u ratu i poslije rata. Čitavoj toj generaciji nije svojstveno da strše, nego da se uvijek drže sredine. Sredina spašava život u neobičnim situacijama kao što su ratovi, pogromi, genocid itd. Majčin strah je generacijska činjenica, kao što je Carmelina pobuna isto generacijska činjenica. Carmelu je oblikovala rock kultura i seksualna revolucija. A bome i to što se bavi umjetnošću, a ona je nespojiva s mediokritetstvom.
n.: Za svaku ljudsku sudbinu u romanu postoji neka teška rečenica nakon koje mi kao čitatelji zastanemo.
Primjer: „Jednom, nismo se vidjeli duže od godinu dana, rekla je: – Znaš, fale mi ove večere. I meni su falile. Tada je postalo jasno da ona voli pričati o svojim muškarcima da bi mi pokušala pokazati koliko sam bio nevažan u njenom životu, naravno uzaludno, a ja sam volio te priče da bih po ne znam koji puta uvidio koliko je nesretna. Muškarci su se redali, a ona je svake godine bile sve nesretnija.“
Ili: „Rodi, bar ćeš imati nekoga koga sigurno voliš!“
Zastanete li i Vi na trenutak nakon tako teških, značajnih i dubinski iskrenih riječi?
Z.F.: Dakako da zastanem. Prva rečenica je nekakav zaključak susreta glavnih likova nakon što su prestali biti ljubavnici, a ipak ih nešto ponekad vuče jedno drugome. Istovremeno, oboje iz te veze nose neke bolne trenutke, možda i uvrijeđenost i zato se i kasnije žele povređivati. Da bi spasili svoj ego od osjećaja jada i promašenosti. Drugu rečenicu rekla je moja tetka mami kad joj je rekla da je trudna i da razmišlja o pobačaju. U romanu stavio sam je u usta njenoj prijateljici. No, važno je da je tako nešto izgovoreno i da sam se ipak rodio. Meni je jako važna ta rečenica.
n.: Primijetio sam u Vašim prethodnim intervjuima da nemate ništa protiv toga da ljudi pričaju o Vašoj majci, o Vašem djedu, a ne o Zoranovoj majci, o Zoranovom djedu kad Vam postavljaju pitanja. Kao da ste napisali autobiografiju, a ne autobiografski roman. Piscima to često smeta i tada se distanciraju od protagonista u romanu. Vama ne? Jesu li granice između stvarnog života i fikcije u Vašoj knjizi više zamućene?
Z.F.: Možda su zamućene, možda sam ja ekshibicionist itd? Ali strašno me nervira ta mistifikacija oko biografije i likova. Naravno da, čim lik oblikujemo lik u jeziku, stvaramo literaturu i da je to lik. Ali ja NE ŽELIM skrivati vezu između onoga što se dogodilo, stvarno dogodilo i onoga što je jezično oblikovano. Čini mi se nepošteno skrivati iza literature. Dakle, ovo jest roman, ali roman koji je nastao na temelju moga života i života mojih roditelja. Pa čak i ako sam izmislio neke scene, neke preoblikovao, kičma svega je stvaran život.
n.: Kako gledate na članove obitelji nakon pisanja romana? Je li se njihova slika u Vašoj glavi promijenila? Razmišljate li sad manje u slikama ili čak više?
Z.F.: Ne, nije se bitno promijenila slika mojih roditelja i djeda/majčinog ujaka, ali poslije romana više mislim o njima nego što sam mislio prije. Treba napomenuti da su to ipak davno umrli ljudi, nema ih već 50 ili 40 godina, a u takvim prilikama naši mrtvi nam nisu često pred očima. Roman mi je pomogao da se nekako ponovo sprijateljimo, ali i da ih vidim objektivnije, da o njima ozbiljno razmislim i vidim ih kao odrasla osoba. Pomalo sam odrastao s ovim romanom, ali ono što sam mislio o njima prije, mislim u globalu i danas. I volim ih jednako.
n.: Je li Zoran Ferić (bio) nesretan? I Vi ste već nekoliko djela ostavili čovječanstvu. Razmišljate li o svojoj ostavštini? U romanu je riječ o Beethovenu, Schubertu, Račiću, Michelangelu, Stravinskom, Prešerenu, koji su svi „bili nesretni, a eto ostavili su nešto čovječanstvu.“
Z.F.: U jednom periodu života doista sam bio pretežno nesretan, ali ta je nesreća, srećom, bila ublažena mnogim lijepim doživljajima, interesima, knjigama itd. a što se tiče čovječanstva, naravno da ne mislim u tim kategorijama, da sam nešto ostavio. U jednom malom segmentu, mikrosegmentu možda i nešto što će vrijeme vrlo brzo progutati. Ali eto, bilo je užitak to pisati.
n.: Ujča Stjepan: „Mene su odgojile pčele.”
Majka Veronika: „Mene su odgajali muškarci.”
Zoran Ferić: „???”
Tko je odgojio Zorana Ferića?
Z.F.: Jako dobro pitanje. Bojim se da je Zorana Ferića većinom odgajao Zoran Ferić. I, sada to jasno vidim, nije se dobro odgojio.